|
29.06.2007., petak
|
Možda bih trebala pojasniti zašto ne pišem duže vrijeme, a onda kad pišem, uglavnom su to neke depresivne stvari. Stvar je u tome što kad mi je dobro i kad nema problema, onda nemam potrebu za pisanjem. Hm... možda bih to trebala promijeniti. S druge strane, kad me nešto uzdrma, onda bih najradije ovom blogu sve istresla što mogu. Iako sam često usamljena, to zapravo ne volim. Iskreno, usamljenik sam koji ipak voli društvo. Ne bilo kakvo, ali... ne volim biti sama... I zato je tu ovaj blog, koji pomaže da u tim tmurnim trenucima, koje ne volim pričati nikome, ja ipak nekome ispričam. I onda se poslije osjećam bolje. Jučer... hm... ...nije bezveze Paul McCartney pjevao: Yesterday All my troubles seemed so far away Now it looks as though they're here to stay Oh, I believe In yesterday Suddenly I'm not half the man I used to be There's a shadow hanging over me Oh, yesterday Came suddenly… Jučer je padala kiša… danas je sunce, ali ja se osjećam lošije. Mrzim kad iz ničega ispadne nešto veliko. Naravno, ako je to veliko jako dobro, onda nam bude super, ali… najčešće nije. Kad kažemo nekome "od muhe praviš slona", najčešće ne mislimo da taj pomisli kako je svijet savršen i kako se ništa loše ne može dogoditi. I onda se tu još nalome ljudi koji sve pogrešno skuže i koji sebi protumače neke stvari totalno suprotno od onoga što ti misliš… i ti onda ispadneš budala. Na svu sreću, samo u svojim očima. Dobro da nam drugi ljudi ipak ne mogu čitati misli. I dobro je da imamo te misli. Ako ništa drugo, bar nam tamo može biti lijepo. A u mislima… tamo mi je savršeno… i nema problema… a on me razumije kao nikada prije. I ponovo imam leptiriće u stomaku… i barem malo, u mislima uživat ću u … hm… da…. I'm breaking free from all these chains I feel the rhythm running through my veins Here alone at night It's a feeling I don't wanna fight. Closer, deeper, burning fever I'm alive - now I'm believing I'm complete, so complete, I'm alive... Ok, back to reality. Barem znate da kad ne pišem dugo da sam dobro. |
Oni što kažu da tko čeka taj i dočeka, jako se varaju. Nekad netko čeka i čeka i čeka... i samo se načeka. Ja sam tako nešto čekala... i nisam dočekala. Bar ne ono što sam željela. Samo sam se umorila od čekanja. I onda polako kroz sve to pusto čekanje, sve se nekako počinje mijenjati. Jel i ja? Ma ne, mislim da se ljudi zapravo ne mijenjaju. Bar ne previše. Samo uče na greškama pa drugačije reagiraju. A kad čekaš i ništa se ne događa, sve polako zamre. I tvoje želje i nade... i samo čekanje postane dosadno. Onda se okreneš jednog dana i shvatiš da nisi dočekao... al da te više nije briga. Ono što je meni zanimljivo je to da kad nešto želiš, uživaš u tome što želiš. I ne želiš prestati željeti. Ponekad te uhvati panika kad shvatiš da bi mogao to prestati željeti... ali... kad doista prestaneš, zbuniš se kako je to zapravo lako. Dogodi se preko noći. Nije bezveze ono: kako došlo, tako ošlo. I tek tada osjetiš slobodu. Kad te više nije briga. Ravnodušnost oslobađa. I da, osjetiš konačno onaj mir... ali... čovjek je biće koje mora nešto željeti da bi bio sretan... da bi se osjećao ispunjenim. Samo, k jarcu, kad ćemo skratiti ta silna čekanja nečega? Jel može taj proces ići malo brže? Ajde dobro, znam da se na sve mora bar malo čekati, ali ajmo, svemiru, preskoči čekanje! Jer brzo se umaramo. I onda nam se više ne čeka, pa nas pukne ravnodušnost. I onda nam bude dosadno. I na čemu smo onda opet? " The opposite of love is not hate, it’s indifference. The opposite of art is not ugliness, it’s indifference. The opposite of faith is not heresy, it’s indifference. And the opposite of life is not death, it’s indifference. " |
Jučer sam slagala kockice u svoj život nazad, danas idem na teže stvari. Slažem puzzle. :) Ludi biznismen sam danas, bez početka i kraja. Ništa mi nije jasno, sve bih htjela da je, a onda s druge strane, bolje što nije. Komplicirano? Ma kakvi! Komplicirano bi bilo da mi je sve jasno, da želim da mi ništa nije jasno, a da je bolje da nemam pojma o čemu pričam. Ma vratio se onaj ludi Mad na blog (ima link s lijeve strane) i baš me oraspoložio. Nadam se da mi neće zamjeriti što ga zovem ludim, to je ionako kod mene kompliment. Žao mi je što je obrisao svoj stari blog, bilo je puno lijepih stvari. No dobro, nasmijao me već svojim prvim tekstom. I moram priznati, voljela bih znati pisati kao on, staviti na papir misli onako kako mi lupaju u glavu. Al neee, ja uvijek moram tražiti neke "duboke" misli. A dobro, netko mora tražiti i sveti gral. :) Ono što sam htjela ja danas napisati sam zapravo naletila u jednoj knjizi Roberta Fulghuma i jako mi se svidjelo. Kaže da smisao života nije slagalica koja treba biti složena. Ali u pravu je. Nema se što slagati u životu. Ono što trebaš složiti si ti sam. Kad posložiš sve slagalice u sebi, onda možeš početi slagati one u životu. Samo... ja ove svoje još nisam posložila. Još ne znam točno gdje koja pripada. Neke još nisam našla. Pitam se, a što ako sam neku slagalicu izgubila usput? Ili ako je neka slučajno upala u nečiju tuđu sliku? Imam li ja tada pravu slagalicu? I kako uopće mogu znati imam li pravu? Ne mogu... i to je bit svega... sve se može dogoditi... i nikad nećemo saznati jel baš to ono što se zbilja trebalo dogoditi... " I do not believe the meaning of life is a puzzle to be solved. Life is. I am. Anything might happen. And I believe I may invest my life with meaning. The uncertainty is a blessing in disguise. " |
Tako je to kad vam se život promijeni odjednom. Nekad je to samo iznutra, nekad je oko vas.... a nekad je sve zajedno... i onda vam treba dugo vremena da uhvatite novi ritam i posložite sve kockice koje vam nedostaju opet na mjesto. I evo, došla sam ja do ove moje ljubičaste kockice i odlučila je opet složiti u moj život. Dugo je ležala sa strane, prašina se već nakupila na nju... polako je postajala jedna od onih dragih stvarčica koje nam odlete pod krevet i nađemo je tek nakon mnogo godina kad konačno odlučimo napraviti veliko spremanje i pomaknuti cijeli namještaj. I onda naletimo na tu dragu, izgubljenu stvarčicu, pomislimo onako sjetno: " a jooj, tražio sam to..." Ali vrijeme je prošlo i stvarčica je samo postala još jedna izgubljena uspomena. Ne bih htjela da i moj blog postane samo izgubljena stvarčica, pa sam tu kockicu ipak ugurala nazad. Možda neće biti toliko korištena kao prije, ali dovoljno je da uvijek bude tu zu mene… kad poželim isprazniti nakupljene ludosti… Našla sam posao, počela raditi i sad polako usaglašavam mozak sa željama i osjećajima. Nije lako, priznajem. Moram vam reći da sam zadovoljna poslom, nekako je baš kako sam zamišljala… nadam se da će tako i ostati. Samo… još uvijek sam ja ostala ona ista lutalica. U mislima… željama… vjerojatno ću uvijek ostati… uvijek u potrazi za nečim… uvijek u potrazi za snom… " She walked by the ocean, And waited for a star, To carry her away. Feelin' so small, At the bottom of the world, Lookin' up to sky… She tries to take deep breaths, To smell the salty sea, As it moves over her feet. The water pulls so strong, And no-one is around, And the moon is looking down Sayin', Close your eyes and dream… " |
Nisam pisala malo duže vrijeme jer sam bila zabrinuta. Jel ta moja zabrinutost imala temelja, ne znam. Možda jest, ali možda i nije. Međutim, u trenutku kada me okupirala u najvećoj mjeri, uopće nisam razmišljala kako bi bilo bolje da nisam zabrinuta. Međutim, kako sam u jednoj knjizi pročitala, istraživanja pokazuju da više od 13 milijuna odraslih Amerikanaca pati od kroničnog stanja zabrinutosti. Baš me zanima koliko ih je onda u cijelom svijetu? Izgleda da postoji jedna epidemija koja mi se čini opasnija od one famozne ptičje gripe. Na žalost, ona tvrdnja da postaješ pametniji s godinama baš i ne idu u prilog zabrinutosti. Čini mi se da čovjek s godinama postaje sve zabrinutiji. A najgore je kad se brinemo, pa se onda brinemo što smo zabrinuti, a potom se brinemo zbog zabrinutosti potaknute brigom. Kao glupi psić koji lovi vlastiti rep. Moj problem je što se teško otvaram kad sam zabrinuta. Onda najčešće bježim u sebe. I zato sam sad odlučila to reći cijelom ovom blog svijetu. Ljudi, ja sam zabrinuta. Nije bitno zbog čega, jer kad mi jedno prođe, vjerojatno ću jako brzo naći nešto drugo. Al definitivno sam skužila da patim od kronične zabrinutosti. I trebam predah. I zato se nemojte čuditi kad budete počeli na ovim stranicama čitati izljeve bijesa i slično. Samo ću se malo riješavati stresa. Početak je godine, možda uvedem da mi ovaj blog bude meditacija. Da se bar ovdje riješim zabrinutosti. Kolektivna anti-zabrinutost-blog terapija. Ako ništa drugo, utjehu mi pruža spoznaja da nisam sama: uz mene je barem trinaest milijuna zabrinutih Amerikanaca. I tko zna još koliko ostalih.... i možda koji bloger. ;) When everything is going wrong And things are just a little strange its been so long now You've forgotten how to smile. And overhead the skies are clear But it still seems to rain on you, And your only friends all have Better things to do. When you're down and lost And you need a helping hand When you're down and lost Along the way, Oh, just tell yourself I, I'll be OK Now things are only getting worse And you need someone to take the blame When your lover's gone There's no-one to share the blame You're sleeping with the TV on And you're lying in an empty bed All the alcohol in the world Would never help me to forget When you're down and lost And you need a helping hand When you're down and lost Along the way, Just try a little harder Try your best to make it Through the day, Oh just tell yourself I, I'll be OK |
Moj forum frend Ribac (kojeg hitno moram dodati među linkove jer je baš zabavan) me zadužio da se i ja bavim tim nekim meme il što već. Uglavnom, to je kao neka lančana reakcija kad svi pišu nekih 5 stvari o sebi koje puno ljudi ne zna baš (vjerojatno bi trebale biti neke sramotne ili mračne tajne :) ) i onda ti odabereš slijedećih 5 ljudi koji bi isto to napisali. S obzirom da sam ovih dana u nekim brigama, ovo mi je dobro došlo da me malo oraspoloži. Idem redom, od djetinjstva: 1. Kad sam imala 6 godina, bila s mamom u nekim toplicama gdje se u mene zaljubio neki dječak koji je tamo bio s bakom. Meni je to išlo na živce, al smo se on i ja ipak družili. Moja mama se skompala s tom bakom i njegovim roditeljima pa im dala i broj telefona. Onda je poslije taj mali mene nazvao, a ja sam mu spustila slušalicu. Minutu poslije je zvao njegov tata i pitao me, a zašto sam ja spustila slušalicu? A ja sam bez ustezanja odgovorila: "Nisam ja spustila, to se samo prekinulo." 2. Moja baka, koja je već bila poprilično stara bila kod nas i zamolila me da joj odem kupiti novine. Ja sam imala 7 godina. I ja sam rekla da neću. Onda me ona molila jer je kao boli noga. Ja opet nisam htjela. Onda je ona otišla sama. Ja sam je gledala kroz prozor i kad se vratila rekla sam joj: "Šta lažeš da te boli noga, gledala sam te i uopće ne šepaš." 3. Jednom sam bila sama doma i gledala sam mislim "igre bez granica". I u žaru navijanja skakala sam po fotelji (za koju me stariji brat milijun puta upozoravao da ne skačem) i ona je pukla. U biti puklo je nešto ispod jastuka, pa je propala. Onda sam ja tu fotelju namjestila da izgleda kao da nije pokidana i zamijenila sa cijelom foteljom na kojoj inače moj brat sjedi. I kad je moj brat dođao kući, sjeo je na "svoju" fotelju i propao. A ja sam zaprepašteno rekla: "Hiiiii! Pa šta si to napravio????" I nisam mu nikad priznala. :) 4. Jednom mi je došla u posjetu prijateljica koju nisam baš voljela jer je jedno vrijeme bila bezobrazna prema meni. I onda mi je rekla do koliko sati smije ostati, a ja sam skrivečki pomakla sat unaprijed da bi ona što prije otišla kući. 5. Imala sam, nazovi spoj, s jednim dečkom koji je tada radio sa mnom, al zapravo mi se nije sviđao. Ja sam pristala izaći na piće s njim, ali nisam mislila ništa više. Onda je on počeo pričati o nekom posebnom mjestu na koje će me voditi i kako će biti posebno, pa ja skužih da je on to sve malo drugačije shvatio. Rekla sam mu da ode malo u disco i pričeka me jer ja moram samo sekundu otići nešto javiti prijateljici. I nisam se vratila 4 sata. Nije me više pokušao odvesti na posebno mjesto. :) To su bili moji. Ništ posebno strašno. Vjerojatno sam ih imala i više, al se uopće ne mogu sjetiti. Ja dalje zadužujem Khana, Glupognicknamea, Anspik, Blackaddera (da opet baci pogled na blog ) ... i ne znam više... dost! Edit: zaboravih jednu jako bitnu stvar, što je u svakom slučaju trebala ići među gornja priznanja, pa eto dodajem. 6. Ja sam manijak snimanja. I presnimavanja. Moj dragi kaže da sam ovisnik o snimanju. Stalno snimam nešto s tv-a. Ako ne mogu gledati, ja snimam. Po mogućnosti snimam neku bolju seriju, tipa M.A.S.H., a to ide u nedogled dugo i još svaki dan. Pa onda ako nisam sigurna da bih nešto ostavila, prvo snimim na kazetu, pa ako je dobro onda presnimavam na dvd. Svaki dan nešto ili snimam ili presnimavam. I obvezatno snimam sve bolje crtiće. Mom sinu... naravno. |
Polako raste, nečujno Teško se otkriva Jer se ne vidi Zato ni vrata ne možeš pronaći Ali ga možeš osjetiti Jer tu je i ne da ti da prođeš A osjetiš ga da te dijeli od nečega što si prije poznavao. I netko tko se s tobom borio rame uz rame, ostaje s druge strane. A nije bilo ničega što bi podiglo zid. Taj zid izraste sam od sebe, onda kad se ne nadaš, onda kad ne vidiš… samo jednog dana osjetiš da ne razumiješ više sebe… ne razumiješ više drugu stranu. Onda se pokušaš sjetiti vremena kad ste bili nerazdvojni i pokušaš shvatiti što ga je navelo da promijeni stranu, pokušaš otkriti zašto su se putevi razišli… zašto je izrastao zid… Nitko nije savršeno dobar, ni nepopravljivo loš. A zid… ...ipak ima neku pukotinu. Naokolo zidine, Besmisleni zaštitni bedem protiv neprijatelja Koji je bio, međutim, Uvijek već tu, Uvijek već unutra. Dođite, Vi opsjednuti strahom, Dođite izvana. Svojom ćemo tugom i suzama Isprati žbuku između kamenja. Kroz uske pukotine Smiješkom ćemo progurati Svoje nade. |
Ovo što te obuzima u trenucima tuge, jednostavno nisi ti. Ti si mnogo više. Ponekad pročitate ili vidite nešto što niste željeli vidjeti. Niti čuti. Od mnogih stvari bježimo u životu… tako i ja. Kad bih se zapitala što je to točno, shvatim da zapravo ne volim vidjeti da je netko nesretan. To je nešto od čega bježim. Najviše bih voljela da su svi ljudi sretni. Ma možda zvuči pomalo glupo, ali to je zato što se i sama teško nosim s problemima. Zapravo, ne nosim se. Probleme pokušavam zaboraviti. Pokušavam zaboraviti tugu, zaboraviti nesreću, nadajući se da će me možda tako i zaobići. Nedavno sam izgubila meni najbliskiju osobu u mom dosadašnjem životu, što je ostavilo nepopravljivu prazninu. Iako su mnogi otišli, iz razloga koji nikada nećemo shvatiti, mi smo još uvijek ovdje. Postoji neki razlog zašto je nestao neki tako izniman čovjek, a ostali baš mi. I uvijek pokušavam pronaći nešto pozitivno, nešto lijepo, ne prepuštati se nekoj letargiji i samosažaljenju. Pogledati okolo i vidjeti neka mala čuda svakodnevice. Jer ako postoje stvari koje ne možemo popraviti, niti vratiti vrijeme, kod toga ne postoje pitanja… ne postoje odgovori… prihvatiš tako i ideš dalje. Jer još uvijek postoji puno toga u čemu se možeš boriti i možeš pobijediti. Ako je netko kadar vidjeti ono što je lijepo, to je stoga što ljepotu nosi u sebi; svijet je, naime, zrcalo što svakome vraća odraz njegova vlastita lika. Milijuni ljudi su do sada odustali. Ne ljute se, ne plaču, više uopće ništa ne rade; samo čekaju da vrijeme prođe. Nemoćni su bilo što osjećati. A ti si, ipak, tužan. To je znak da ti je duša još uvijek živa… Winter. When the day is over There's a heart a little colder; Someone said goodbye, But you don't know why. Always looking for a meaning, All the time you keep believing, But I don't know why You won't say goodbye. Is there a reason Why a broken dream can never fly? Is there a reason You believe and then you close your eyes? Give me a reason Why you hide away so much inside. If there's a reason, I don't know why. Is there a reason Why a broken heart begins to cry? Is there a reason You were lost although you don't know why? Give me a reason Why you never want to say goodbye. If there's a reason I don't know why. I don't know why... |
Najbolji način pranja suđa uvijek je bio razbiti pola. A najbolji način traženja posla je tražiti posao za koji niste kvalificirani ni mrvicu. Nećete biti razočarani kad vas odbiju. Moći ćete mrtvi hladni reći: "A što onda, ionako nisam imao pojma o tome." Ja sam u fazi traženja posla. Zapravo, sve od te faze što sam učinila je da sam pregledala što se nudi. I od dosta dobrog broja meni puno stručnijih poslova, mene najviše privlači onaj za koji nemam stručnosti. Bar ne one fakultetske. Pogrešan fax totalno. Moj prirodne znanosti, oni traže umjetničku akademiju. I sad se vi pitate, a kako meni uopće pada na pamet i pomišljati na takav posao? Pa zato jer se kužim u taj posao. Nisam se školovala za njega, ali ga znam. I bila bih idealna za njega. Istina je da jesam imala nekog iskustva s tim, puno interesa i poprilično kreativnosti. To traže. Sad mi jedino ostaje da ja njih lijepo uvjerim da iako nemam pojma što se na potrebnom faxu uči, iako nemam točno pojma ni što oni traže, nitko neće biti bolji od mene. Aha, još moram napomenuti da živim u stranoj državi čiji jezik baš ne govorim dobro. Idealno, ha? Al kako je taj ljudski mozak zabavna stvarčica, to je nevjerojatno. Ko da živi nekoliko civilizacija u njemu i sad su one zaratile. Ona napredna, razumna civilizacija i ona neka, tek u razvoju koja se raduje šarenim balonima. Al ovi s balonima su ko ludi ovih dana. Misle da će baloni ipak pobijediti. Iako ovi drugi imaju strijelice. One koje te puknu u balon i onda bubneš u stvarni svijet. Ja sam još uvijek među balonima. I drži me neka luda nada da možda budu ludi i ti koji su dali oglas za taj posao… i možda ipak dobijem posao iz snova. Bog još nije vidio ni jedan auto na peronu metroa. No tko zna? Možda ni to neće izostati… "Idući put kad budem došao", reče u sebi Bog, "bit će sigurno natpisa Metro-Auto-Vagon." Sa zrncem ludosti, što su ga dodali mozgu koji sam im jednom stavio u glavu, ljudi su kadri i to pronaći. |
Dogodi se da Ratniku, usred iscrpljujuće, beskonačne bitke, sine spasonosna ideja i potom za tili čas izbori pobjedu. Tada pomisli: "Zašto sam se toliko dugo mučio, kad sam tu bitku mogao riješiti s pola snage?" Iza mene su dvije teške godine. Vjerojatno nisu ni približno toliko teške koliko su mi se činile, ali meni su bile teške jer su bile moje. Nešto sam izgubila, nešto dobila… istina je da ono što sam izgubila zaslužno je za mene ovakvu kakva jesam i ostavilo je najveću prazninu koju više ništa nikada neće moći ispuniti… bar ne na taj način. S druge strane, dobila sam snagu za koju nisam znala pa sam se nakon svega osjećala kao Superman. Sebi barem. Jer mislila sam da neke stvari neću moći prebroditi… a ipak jesam. I uz veliki broj tih nekih malih, nezamijećenih pobjeda, ipak sam sama sebi poput Supermana. Ne vidim kroz zid, ali vidim u budućnost. Neku zamišljenu, al kog je briga. Bitno je da me nosi i omogućava mi da letim. Tako sam se i vratila ovamo. Superman returns. :) S druge strane, uspjela sam dovršiti nešto što sam vukla previše dugo. Uz vrijeme stižu i promjene. Nekad ne znam što nose… ne znam ni što ću pisati dalje na blogu. Možda isto… a možda i drugačije. A možda sam i sama sebi trenutačno nepoznanica. Počinjem ponovo. Ne znam kako. Kao Batman. Iako sam navela te usporedbe… daleko sam ja od super heroja. Al kad razmislite, najbitnije je da budete super heroji sami sebi. Ako uspijete spasiti sebe, sigurno ćete moći i nekog drugog. Istina je da svaki problem, kad ga riješimo, izgleda vrlo jednostavan. Velika pobjeda, koja se danas čini laganom, rezultat je niza malih pobjeda, koje su prošle nezamijećene. Ratnik će shvatiti što se doista zbilo i mirno usnuti. Ne grize se što mu je toliko trebalo do cilja, već se raduje što je napokon stigao. |
Sretna Vam Nova Godina. Zapravo, sretna Vam i prošla Nova godina. Još ovaj tekst želim napisati u 2006. godini, tako da ne bude niti jedna godina bez teksta. Istina, u prošloj je bio samo jedan… kao i u ovoj. I praktički dvije godine me nije bilo, ali ipak, nema godine bez sadržaja. Nije bitan kvantitet, bitan je kvalitet. ;) Ili barem neka nada u kvalitet. Mijenjam dizajn, ne baš previše… jer volim ovaj stil i ostat ću na istom. Iako, dvije godine donijele su promjene… sigurno će se osjetiti. To je prvo, a drugo: nemojte zamjeriti ako skužite da se ponavljam. Previše je vremena prošlo tako da se ne sjećam više točno svega što sam pisala, a s obzirom da sam uvijek pisala ono što ja mislim i kako osjećam u sebi, velika je vjerojatnost da je to još uvijek u meni. Ako ne u ovom trenutku, kad-tad će opet biti. Imam tako neku pozitivnu energiju u sebi i idem sada brzo pisati i žvrljati dok me još drži. Idem opet istraživati ta prostranstva zvuka tišine… dok mozgate i ništa ne smozgate. J Baš volim što sam opet tu. Za sada me neće vidjeti puno ljudi da sam se vratila jer sam se ostavila nevidljivom za liste. S obzirom da kad sam otišla bila sam na cool listi, trebam napisati malo više da bih se uopće mogla vratiti na listu. I dont know where I'm going But, I sure know where I've been Hanging on the promises In songs of yesterday An I've made up my mind, I aint wasting no more time But, here I go again Here I go again… |
Svima onima koji su me voljeli čitati moram reći da moram otići na neko vrijeme s bloga. Odlazim s cijelog neta na neko vrijeme. Imam jako bitnih stvari koje moram obaviti u slijedećim mjesecima i na žalost, ne mogu izdvojiti dovoljno vremena za blog. A povremeno i površno pisanje ne želim. Želim se jednom opet vratiti svakodnevnom pisanju i nadam se da će me tada opet vratiti na neku od lista, jer sad ću se skloniti sama. S druge strane, dogodile su se još neke stvari koje me tjeraju na odlazak s neta u potpunosti. Osim poslovnih obveza, postoje i obiteljske obaveze i one najteže.... zdravstvene... Nedostajat će mi sve ovo jako... Za sve one koji su me shvaćali, želim reći puno hvala. Ostalima želim pokloniti jednu pjesmu... jer i sama sam nedavno shvatila da ti jedino vrijeme može pokazati pravu istinu i pravu sliku nečega... vrijeme je kristal... Budite mi dobro i sretno... Who can say where the road goes Where the day flows, only time And who can say if your love grows As your heart chose, only time Who can say why your heart sighs As your love flies, only time And who can say why your heart cries When your love lies, only time Who can say when the roads meet That love might be in your heart And who can say when the day sleeps If the night keeps all your heart Night keeps all your heart Who can say if your love grows As your heart chose - Only time And who can say where the road goes Where the day flows, only time Who knows? Only time... |
She took the mirror of seasons and flew away up in heaven, but in the way she faced the good and the evil who broke the mirror... then the glass scattered and flew away with the winter wind. Every season, when the winter falls... the wind spreads the glass and the unlucky ones get hurt in their eyes with the tiny pieces of glass. They the ones who looked at the world.. and saw it cold and ugly. So the Snow Queen wanted someone... to collect the missing pieces of glass to have her season back. - You promised me life! - I did, but the missing piece... is inside of me. Have you ever been cut by a piece of ice that doesn't melt at all... a piece of glass? - I am the Snow Queen, ice never melts with me. Why do you want people to hate you? Why are you so evil... so filled with anger? - People are already against me... - How could you leave... you said you love me... - You never said... that you love me. |
lies games webs of pain giving taking oh abuse contention extension I will not be shamed crossing the bridge I'm on the way. I just don't care like I used to I don't care about you I just don't care like I used to I just care about. blind find peace of mind it's never what it really is intention rejection little left away crossing the bridge I'm on the way. I just don't care like I used to I don't care about you I just don't care like I used to I just care about. such a tossing to and fro it's become clear to me I just want to see the real from the fantasy. ---------------------- Kad bi oni koji govore loše o meni znali što mislim o njima, govorili bi još gore. |
" Tišina samu sebe umnožava. Što duže odgađamo razgovor, teže ga je započeti. " vrijeme tišina izrečene riječi odlučnost ... neispunjenost ... tišina opet ... vrijeme ... prolazi ... Možda sam rekla pogrešne riječi, a možda samo nisam rekla one prave. I zašto mi je sad tako teško reći ikakve riječi? Prošla sam kroz ovo tako puno puta... i opet ništa naučila nisam... Izgleda da nikad nećemo naučiti. Ni ti... ni ja... Nije bitno što se dogodilo... niti kako... bitno je što će se dogoditi. A ja ne znam što će... jedino tišina može biti sigurna... I dok pokušavam pobijediti pozlijeđenost, shvatiti tvoj strah i rastrganost, razaznati istinu... tišina stvara ponor ... A vrijeme kopa najbolje... i najbrže... i znam jedno... tužna sam... a ne mogu izazvati snagu da pobijedi tišinu. A znam da ti nećeš. A ja se onda pitam: a zašto nećeš? Zar ne vrijedi to sve? I tako tišina nastavlja i dalje gospodariti i umnožavati se... I tako me strah... ...strah me da ne postane beskonačna... ... a ja... ja jednostavno ne mogu drugačije... a ti... ti jednostavno ne želiš drugačije... It's sad, so sad It's a sad, sad situation And it's getting more and more absurd It's sad, so sad Why can't we talk it over Oh it seems to me That sorry seems to be the hardest word |
Primila sam još jedan neobičan tekst i ne mogu odoljeti a da ga ne napišem ovdje. Blizanci u maternici razgovaraju: - Da li vjeruješ u život poslije rođenja? - Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripremimo na život poslije rođenja. - To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao? - Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima. - To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati. I jesti svojim ustima, pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti; poslije rođenja nema života. - Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posvem drugačije nego ovo što živimo sada. - Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini. - Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas. - Mama?!? Ti vjeruješ u mamu, pa gdje bi po tvome ta mama bila? - Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopće postojali. - Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji. - Da moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš uvjeren sam da život poslije rođenja zapravo tek započinje.... |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Opis bloga
Zvuk tišine... jedini koji imate kad ostanete sami sa osobom duboko u vama... možda onda pronađete odgovore koje niste znali naći jer ste bili izgubljeni među ljudima... Ovaj blog posvećen je takvim trenucima, kada ste daleko od svih... s tišinom oko vas... možda i vama tada padne na pamet neka ludost kao i meni: Želim osvojiti svijet. A onda ću vidjeti što dalje.
Secrets of life
"Ako nije moguće nekoga potpuno imati, najbolje ga je tada potpuno izgubiti." "Biti pametan znači razlikovati istine koje treba reći od onih koje treba prešutjeti." "Umanjimo li svoje Ja, tada može rasti nešto važnije." "... i živi tako da se ne postidiš ni jedne svoje uspomene." "Svatko vidi kako izgledaš, ali ih malo zna ono što jesi." "Nikad nismo toliko sretni, ni toliko nesretni kao što mislimo." "Da su gnjevni pogledi strijelice, svi bi ljudi bili ubojice." "Vjera je sposobnost da se podnese vlastita sumnja." "Razmišljati znači duboko se čuditi." "Kad svi ljudi jednako misle, znači da nitko puno ne razmišlja." "Istina je - zabrinutost ubija ljubav." "Budite realni. Očekujte čuda." "Strah je samo drugo ime za nesposobnost da ovladamo nastajanjem misli." "Imamo jako malo mašte za bol koju nanosimo drugima." "Snovi nikada ne umiru. Umiru samo sanjari." "Imagination is more important than knowledge." |